- Autor: Milan Ružić
Posjećujući mnogobrojna mjesta stradanja, shvatio sam da je nama Srbima zabranjeno da imamo svoja i da ih tako nazivamo. Zabranjeno nam je od strane drugih, ali što je najgore, zabranili smo ih i samima sebi. Gdje god smo stradali, to nije bila jedina cijena koju smo platili, već je to stradanje našeg naroda poslužilo da se predstavi kao stradanje nekog drugog naroda koji smo, navodno, mi ubijali. Svako stratište je bilo izgovor za novi teror nad Srbima, ili za novo prećutkivanje nacionalne istorije zarad nekakvih nadnacionalnih interesa u koje je vjerovao samo narod koji je svoju naciju tako izdavao, tačnije Srbi.
Mjesta naših stradanja nijesu sva ni obilježena. Umjesto da razlog bude taj što ih je mnogo, mada je i to glup razlog pošto bismo utoliko prije morali da ih popišemo, razlog je taj što se iz svijeta na to gleda kao na šovinizam, iako je svaki narod popisao mjesta svog stradanja.
Možda mi smatramo da nijesmo ni stradali. Možda je nama baš dobro ovako kako je sad. Ali, kako onda da objasnimo orezane izdanke svojih porodičnih stabala? Gdje nam je nestao jedan djed, gdje pradjed, gdje ujak? Možda ih niko nije proganjao, klao, ubijao, već su otišli u bijeli svijet i nijesu se više javljali. Vjerovatno im je bilo u interesu da ostave novorođenčad i svoje kuće. Ako nijesmo stradali, gdje smo?
Gdje god je neki Srbin poginuo, tamo možemo vidjeti kako se namještaju kamere i o tom mjestu se pričaju potpuno nove priče. Pag nije postao atraktivna lokacija za gej žurke zato što je on idealno mjesto za takvu jednu iščašenu ideju. Pag je u to pretvoren kako bi to što je postao pokopalo ono što je bio. Ko će tamo misliti o srpskom stradanju kada je to ostrvo postalo simbol savremenih sloboda i demokratije gdje tata vodi tatu na medeni mjesec?
Za Velebit sada tvrde da je samo obična planina, a da sa Jadovnom nema nikakve veze. Tvrde da tamo i ima nekoliko jama, ali da u njih nijesu bacani Srbi. Ukoliko i jesu, to smo onda mi bacali svoje. Zapečaćene jame, zabrane okupljanja, zarasla spomen-obilježja… Niko neće da prizna zločine, ali evo, neka ja budem prvi koji će reći istinu – cio Velebit je jama, izvrnuta nagore i puna srpskih leševa.
Za Jasenovac sada tvrde kako je u pitanju radni logor i mjesto gde je stradalo oko 40. 000 ljudi, i to najviše hrvatskih partizana. Ne govori se da je to bio logor smrti, odnosno logor za istrebljivanje, ponajviše Srba, dok cifra ide i do nekoliko stotina hiljada! Mogao bih da shvatim tvrdnju koje nema, a to je da je za ustaške dželate to bio radni logor, jer su se oni naradili tamo više nego iko igdje u svijetu.
Na Kosovu i Metohiji smo stradali oduvijek. Zbog novih stradanja iz poslednjih trideset godina, Kosovo su nazvali novom državom, i to ne da bi od njega napravili državu, već da bi se zaboravilo šta se tamo dešavalo Srbima! Ako ga priznamo kao državu, priznaćemo da smo zaboravili na svoju kolijevku, svoje stradanje i na najveće srpske pobjede i poraze!
Drinu ovih godina predstavljaju kao nekakvu granicu i rijeku u koju su bacani svi osim Srba. Istina je da je korito Drine puno Srba. Ne bismo pogriješili ni kada bismo rekli da je njeno korito ozidano Srbima. Drina je velika vena Balkana. To je krv među liticama pomodrela od zločina koji su vršeni nad Srbima.
Umjesto da pamtimo ove stvari, mi se olako prodajemo za nekoliko miliona, uživamo u raznobojnim proljećima koja dolari donose sa sobom, prekrajamo svoju istoriju i granice onako kako to odgovara onima po čijem nalogu smo zatirani. Svoje pretke zanemarujemo ako nas to dovodi čak i do najmanje svađe sa nekim, a sve iz razloga da pokažemo kako smo zreli za uvođenje savremene demokratije koja je kriva za ogroman broj stradanja u svijetu.
Govorim o demokratiji koju nameću oni koji bacaju 78 bombi na sat, oni koji nikada nisu ratovali u svojoj zemlji, oni koji nama govore kako da živimo, govorimo, gradimo, a oni su nas ubijali, na nas urlali sa iskeženim zubima i krvavim noževima i usput rušili sve što su mogli.
Gdje ćemo kada iz zemlje krene da teče krv onih koji su za nas izginuli? Šta ćemo kada umjesto Beograda na vodi nikne Beograd na krvi? U našoj zemlji je krvi uvijek teklo više nego vode, a najčešće naše. Nijesmo mi neko ko može sam sebi u potpunosti da odredi sudbinu u svijetu u kojem nas niko ništa ne pita, ali jesmo ljudi i možemo da pamtimo, što može uticati na određivanje naše sudbine.
Jevrejski narod je svoje žrtve popisao i odao im zasluženu počast. Oni su se svojim precima i ljudima koji su za njih gubili glave odužili. Ne vidim da im je neko zamjerio zbog toga! Ko kaže da mi ne možemo biti napredan i pametan narod ako pamtimo svoja stradanja? Mislim da je baš to ono što nama fali da postanemo pravi narod! Jevreji su, a to je za neizmjerno poštovanje i svaka čast narodu njihovom, napravili Jad Vašem, a jad našem što još uvijek naše žrtve nemaju kuću, spomenik i mjesto na kojem će se njihovi potomci i vječiti dužnici klanjati, paliti svijeće i imati gdje da plaču za svojima.
Kada i ako sazrimo kao narod i postanemo ljudi, pa taj spomenik ili memorijalni centar i sagradimo, ne smijemo dozvoliti da se sjutra pored njega prave gej žurke, ukotve splavovi puni starleta, podižu šoping molovi i da tamo progonitelji i ubice besjede o ljudskim pravima.
Ali kako sve ovo objasniti narodu kojem su fejsbuk statusi vrhunac literature, gej parade su parade ponosa, a porodične šetnje i litije za naše žrtve su stvar prošlosti i zaostalosti? Narodu koji zaostaje u napretku, a napreduje u zaostajanju.wwwiskra.co